Što je fizikalna terapija?

Fizikalna terapija pruža usluge ljudima u cilju razvijanja, održavanja i obnavljanja maksimalne funkcionalne pokretljivosti i funkcionalne sposobnosti u svim životnim dobima. Fizioterapija se bavi prepoznavanjem i povećavanjem mogućnosti pokreta unutar područja unapređenja, prevencije, tretmana i rehabilitacije.

Fizioterapija ili fizikalna terapija je usluga koju obavlja, vodi ili nadgleda fizioterapeut a sastoji se od procjene, utvrđivanja funkcionalnog statusa (fizioterapeutska dijagnoza), planiranja, intervencije i evaluacije.

Fizioterapija uključuje interakciju između fizioterapeuta, pacijenta ili klijenta i obitelji/skrbnika

Fizioterapijski postupak koji počinje procjenom s osobitim pozornošću na posturalne odnose tj.držanje tijela uključujući kardiorespiratorni, živčani i mišićni potencijal kao i samu mogućnost pokreta, središnjica je određivanja stvarnog problema i strategije intervencije te je dosljedna bez obzira na okolnosti pod kojima je praktički poduzeta. Ove okolnosti će varirati s obzirom na to bavi li se fizioterapija unapređenjem zdravlja, prevencijom, tretmanom ili rehabilitacijom.

Procjena uključuje pregled pojedinca ili skupine koja počinje upoznavanjem s liječničkom dokumentacijom. Kroz razgovor s pacijentom /klijentom o problemu sa stvarnim ili potencijalnim oštećenjima, funkcionalnim ograničenjima, nesposobnostima ili drugim stanjima zdravlja uzima se anamneza. Dodatnim screeningom i upotrebom posebnih testova i mjerenja, sintetizira se kliničko zaključivanje i postavlja se fizioterapeutska dijagnoza.

Fizioterapeutska dijagnoza može biti izražena terminima poremećaja u pokretu ili može obuhvaćati kategorije oštećenja, funkcionalnih ograničenja, nesposobnosti ili sindroma.

Planiranje počinje određivanjem potrebe za intervencijom i normalno vodi razvoju plana intervencije, uključujući mjerive rezultate ciljeva dogovorenih u suradnji s pacijentom /klijentom, obitelji ili skrbnikom. Alternativno može dovesti do upućivanja drugom stručnjaku u slučajevima koji nisu prikladni za fizioterapiju, odnosno nisu u djelokrugu rada fizioterapeuta.

Intervencija se provodi i modificira u toku fizioterapijskog postupka a u svrhu postizanja dogovorenih ciljeva te može uključivati: manualnu terapiju, terapijske vježbe, primjenu fizikalnih agensa, elektroterapijske i mehaničke procedure, funkcionalni trening, opskrbu pomoćnim sredstvima i pomagalima, upute i savjete u svezi s pacijentom, vođenje dokumentacije te koordinaciju i komunikacija s pacijentom /klijentom te po potrebi s njegovom obitelji odnosno skrbnikom. Intervencija može također biti usmjerena na prevenciju oštećenja, funkcionalnih ograničenja, nesposobnosti i ozljeda uključujući unapređenje i održavanje zdravlja, kvalitetu života i fitness u svim dobnim i populacijskim skupinama.

Evaluacija zahtijeva ponovni pregled u svrhu utvrđivanja rezultata fizioterapijske skrbi

KAKO IZGLEDA FIZIOTERAPEUTSKI PREGLED – IZRADA PLANA INTERVENCIJE
Profesionalno promatranje tijela i njegove potrebe za pokretljivošću od strane fizioterapeuta, čini osnovu za utvrđivanje fizioterapeutske dijagnoze i strategije intervencije, i ono je uvijek isto bez obzira na institucije u kojima se praksa provodi.

Fizioterapeut bi trebao razumjeti cjelokupnu aktivnu patologiju koja dovodi pojedinca na fizikalnu terapiju, zajedno s bilo kojom paralelnom patologijom koja može postojati. Ovo razumijevanje uključuje vrstu problematike koja je općenito povezana s patologijom, predviđanjem rezultata ili prognozom, i što je najbitnije, vrstu problema koji uzrokuju patologiju a koji mogu biti minimizirani ili ublaženi kroz fizioterapijsku intervenciju.

Oštećenja su problemi pacijenta najčešće uočeni tijekom pregleda. Uključuju, ali ne ograničavaju se na: smanjenje snage, opsega pokreta, izdržljivosti, ravnoteže ili poremećaja u načinu hoda. Kada je identificirano oštećenje fizioterapeut uspoređuje poznatu aktivnu patologiju ako je kronična. Bilo koji nesrazmjer mora biti promotren pažljivo kako bi se utvrdilo postoji li neka druga patologija i ako je potrebno indicirati liječničko dodatno dijagnostičko testiranje.

Tijekom pregleda, fizioterapeut određuje funkcionalno ograničenje i nesposobnost pacijenta. FT može raspoznati kada pacijent ima nemogućnost izvođenja ili teškoću obavljanja aktivnosti, kao i značajke patologije koje najviše smetaju pacijenta.

Tipično, pacijentov problem nalazi se unutar funkcionalnog ograničenja i nesposobnosti. Funkcionalna ograničenja uključuju one zadatke koje pojedinac teško ili nemoguće obavlja. Ovo može uključivati npr. dizanje predmeta s poda, obavljanje aktivnosti dnevnog života (ADŽ) i instrumentalne aktivnosti dnevnog života (IADŽ), stajanje na jednom mjestu duže vrijeme, postupanje s alatom u ruci, ili češljanje kose.

Razina nesposobnosti povezana je s nemogućnosti ili teškoćom ispunjenja funkcija u društvu ili u obitelji. Takve uloge mogu biti briga za djecu, rad, pohađanje škole, sudjelovanje u rekreacijskim i /ili avokacijskim aktivnostima i izvođenje dobrovoljnog rada. Funkcionalno ograničenje za osobu s artritisom u koljenu može biti nemogućnost da napravi čučanj ili sjedi prekriženih nogu na podu. Nesposobnost pacijenta može se ogledati u nemogućnosti obavljanja zadataka koji se odnose na rad u dječjem vrtiću, na primjer sjedenje na podu i igranje s djecom.

Preostaje vidjeti je li oštećenje i patologija u odnosu na funkcionalno ograničenje i nesposobnost očekivano. Fizioterapeut se treba prisjetiti da aktivna patologija i /ili oštećenje može dovesti do funkcionalnog ograničenja, ali ne mora neophodno uzrokovati nesposobnost. To ovisi o ulozi osobe unutar društva i njezinoj mogućnosti da se prilagodi promijenjenom stanju i osposobljenosti.

Što može biti ozbiljno funkcionalno ograničenje za jednu osobu ne mora biti za drugu. Na primjer, pojedinac s ograničenom sposobnošću koji hoda preko neravne površine ako živi u ruralnom području bez pločnika mogao bi osjećati veće ograničenje nego osoba koja živi u Zagrebu.

Razvoj plana fizioterapijske intervencije uključuje mjerljive ciljeve (rezultate) terapije. Ti ciljevi utvrđuju se u suradnji sa pacijentom /klijentom, njegovom obitelji ili skrbnikom. Ako se utvrdi da slučaj nije u domeni fizikalne terapije, pacijent se upućuje drugom prikladnom zdravstvenom stručnjaku.